Turska danas ima čak 861 branu u pogonu. Pritom nije riječ uglavnom o staroj infrastrukturi: prema državnoj upravi DSİ, tijekom 22 godine zaključno s 2024. u službu su puštene čak 783 brane. Najveći val gradnje, dakle, dogodio se upravo u ovom stoljeću.
Najpoznatiji primjer je Atatürkova brana na Eufratu. Građena je od 1983. godine, a voda se počela zadržavati 1990. Iza golemog nasipa nastalo je umjetno jezero površine 817 četvornih kilometara, u kojem se može pohraniti čak 48,7 milijardi prostornih metara vode.
Cijena takve politike nije mala. Potopljena su naselja, poljoprivredna zemljišta i arheološki lokaliteti, a rijeke i čitavi krajolici trajno su promijenjeni. Međutim, Turska je rano shvatila da voda nije samo prirodno bogatstvo, nego strateška zaliha potrebna za navodnjavanje, proizvodnju energije, opskrbu gradova i preživljavanje dugih sušnih razdoblja.
Gradnja nije završena. U travnju 2026. službeno je otvoren novi paket od 563 vodna i poljoprivredna objekta, a ulaganja u akumulacije, navodnjavanje i učinkovitije korištenje vode nastavljaju se.
Brane ne mogu proizvesti kišu, ali mogu sačuvati vodu kada je ima. U svijetu sve češćih suša računica je brutalno jednostavna: država koja vodu ne pohrani tijekom vlažnih godina, neće je imati kada joj bude najpotrebnija. (P.R./IM).
