Libanon je nevjerojatna zemlja koja krije jednu od najvećih misterija ljudske povijesti – Baalbek. Početkom listopada, kao dio naše Libanonske ture, imali smo priliku posjetiti ovaj zadivljujući arheološki dragulj koji prema osobnom mišljenju nadmašuje i egipatske piramide u svojoj veličini i misteriji.
U svakom djeliću ove fascinantne zemlje vidljivi su bogati ostaci davne, ali i ne tako davne, vrlo turbulentne povijesti. Na putu iz Bejruta prema Baalbeku posebno dojmljivo bilo mi je vidjeti košnice na ogromnim stepskim prostranstvima suhe trave koja jedva čeka proljetne kiše i toplinu da ponovno zadivi svojim zelenilom i pčelama pruži toliko željeni nektar.
Do Baalbeka prolazi se dolinom Beka gdje se oko ne može nagledati vrlo raznolikih, ponekad apsurdno kontrastnih prizora. Vožnjom po lokalnim cestama možemo vidjeti modernu intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju s jedne strane, a s druge težak život dijela stanovništva, ali i kulturološke i političke razlike koje nisu tema ove objave, a sve to na relativno malom području.
Sam Baalbek smjestio se između dva planinska lanca, Antilibanona na istoku i Libanona na zapadu u dolini Beka, što ga čini savršenim skrovištem za čuvanje najvećih tajni čovječanstva. Klimatski gledano, također je riječ o fascinantnom području gdje možete doživjeti hladne i snježne zime, paklena ljeta uz dugotrajne suše, olujne vjetrove, grmljavinske oluje, a sve ovisno u kojem dijelu godine putujete.
Mi smo se odlučili na jesenski termin i nismo pogriješili. Iako je riječ o području koje se nalazi na 1200 metara nadmorske visine, vrijeme je bilo vrlo toplo, za kratke rukave, a zrak poprilično suh, stoga je bilo ugodno. Za razliku od Bejruta, Sidona i Byblosa gdje smo se zahvaljujući visokoj vlažnosti zraka dobrano znojili.
U antici je Baalbek bio poznat i kao Heliopolis te mjesto štovanja boga Sunca, a kasnije je mijenjao puno gospodara i nekoliko religija. Često je kroz povijest bio mjesto hodočašća, dok danas privlači samo najzagriženije znatiželjnike i avanturiste, što je prava šteta, jer je turistički potencijal ovog mjesta ogroman.
Jedan od najdojmljivijih dijelova samog arheološkog nalazišta su gigantski kameni blokovi, naročito, “triliton”, koji se sastoji od tri ogromna bloka od kojih je svaki težak oko 1000 tona. Ti kameni blokovi koji su posloženi milimetarskom preciznošću su čvrsti temelj, najvećem, rimskom Jupiterovom hramu, a dopremljeni su iz obližnjeg kamenoloma.
Pretpostavlja se kako je megalitsko temelje znatno starije od rimskih hramova, te kako je sam hram zahvaljujući upravo tim čvrstim temeljima preživio cijelo ovo vrijeme, a naročito se to odnosi na potrese koji su tu poprilično česti. Vjerojatno su Rimljani na temeljima nekih starijih građevina o kojima ne postoje nikakvi zapisi izgradili svoje impozantne hramove.
Najbolje očuvan hram je onaj posvećen Bakusu, rimskom bogu vina koji vjerojatno potječe iz 2. stoljeća. Hram je dojmljiv, prekrasan, s brojnim detaljima koji pričaju svoju priču.
Kameni blokovi korišteni za izgradnju ovih fascinantnih hramova dolazili su iz obližnjih kamenoloma, a najpoznatiji među njima je onaj u samom gradu udaljen 1 km kojeg smo i posjetili.
Posjet kamenolomu osobno mi je bio vrhunac same posjete Baalbeku. Kada uživo vidite i dotaknete megalite teške 1000 tona, čovjek se ne može zapitati s kakvom su tehnologijom tadašnji, tehnološki navodno primitivni ljudi klesali te zatim prenosili ovakve kamene blokove.
Zasad je u kamenolomu u cijelosti iskopan megalit naziva Kamen trudne žene koji teži oko 1000 tona. Međutim, daljnjim iskopavanjem otkriven je još teži megalit koji vjerojatno ima nevjerojatnih 1600 tona. Kada uzmemo u obzir da su egipatske piramide građene s blokovima prosječne težine 2,5 tone (od čega neki teže 80 tona), onda ovaj lokalitet dobiva još više na značaju.
Iako je klesanje ovakvih kamenih gromada pravo čudo, još intrigantnije je pitanje kako su ih transportirali do mjesta gradnje na nepristupačnom terenu i brdskim stazama. Posebice zbog toga što nemamo nikakvih arheoloških ostataka alata ili transportnih sredstava.
Odgovora na ova pitanja još uvijek u potpunosti nema, a teorije su poprilično manjkave. One variraju od divovskih drvenih trupaca i rolnih sustava do raznih teorija “na rubu znanosti”. Bez obzira na teoriju, jedno je jasno – graditelji Baalbeka bili su vrhunski majstori svog zanata.
Važno bi bilo još spomenuti i narodnu predaju prema kojoj se na kamenolomu pojavila trudna žena, gladna i žedna. Ponudila je radnicima da se brinu za nju dok ne rodi, a ona će im zauzvrat prenijeti znanje uz pomoć kojeg će pomaknuti megalite na lokaciju gradnje hrama. Tako je i bilo, samo se znanje s vremenom izgubilo, a što je bilo s misterioznom ženom nitko ne zna. Po ovoj je priči gornji megalit dobio ime.
Posjet Baalbeku ostavlja neizbrisiv dojam na svakog tko ga posjeti. Ovo je mjesto koje izaziva divljenje i otvara mnoga pitanja o ljudskoj prošlosti i našim mogućnostima. Baalbek je podsjetnik na to da naša povijest možda krije još mnogo tajni, a mjesto poput ovog potiče nas na razmišljanje i istraživanje. Ako možete, svakako posjetite Libanon i Baalbek! (Petar Radovan/Istramet).