KOLUMNA MICHEL PERCAN: Zašto nas ni pentagonska vijest o postojanju NLO-a nije uspjela izbaciti iz rutine?

Objavljeno: 28. travnja 2020. u 20:34h

Kada sam prvi puta čuo za zagonetne objekte koji su se vrzmali po noćnom nebu, tamo negdje nakon prvog jezovitog uvoda iz špice popularne američke serije Dosjea X, ta me mogućnost prestravila. Doslovce bi mi ideje i različiti scenariji budućeg napada na Zemlju jurišali glavom bez previše obzira, uvlačeći me u vrlo zabavne dane u kojima sam proučavao razne teorije urote.


Naposljetku, to je vrijeme, čak i u ratom opkoljenim 90-tima, disalo neprekidnom misterioznošću i nezaustavljivim optimizmom do kojega se tadašnji mediji nisu uspijevali probiti. Glavni su krivci zataškavanja najčešće bili Amerikanci i cijeli niz tajnih službi koje su kako se to lijepo prenosilo s klupice na klupicu, svakako spremni učiniti sve što mogu da spriječe globalnu histeriju koja bi nastala ukoliko bi javno priznali da posjeduju jasne snimke NLO-a, letjelica izvan dosega svake dotadašnje ljudske tehnologije.

Tiskali su se mnogobrojni časopisi, publicirale knjige i proizvodile legendarne televizijske serije, i sve su odreda tvrdile kako je još tamo od incidenta u Roswellu 1947. vlada SAD-a, ili u nekim scenarijima vlada-u-sjeni SAD-a, posve upoznata sa stanjem stvari i postojanjem izvanzemaljske civilizacije.

Da je tada Pentagon objavio ne samo deklasificirano izvješće nego i svima na uvid pokazao jasne snimke letećih objekata koji se kreću zrakom tek neznatno u korelaciji s gravitacijskim silama, vjerojatno bi reakcija ljudi diljem svijeta bila slična reakciji Amerikanaca koji su u kasnom listopadu 1938. slušali radio prijenos drame Orsona Wellsa pod nazivom „Rat svjetova“ te su misleći kako se radi o prijenosu uživo pohitali u panici na ulice vrišteći i pripremajući se za skorašnji armagedon. Naposljetku, dokaz o postojanju izvanzemaljaca predstavlja konačni odgovor na jedno od možda tri najveća pitanja na koja naša civilizacija još čeka odgovor.

Što se u međuvremenu dogodilo da nam je svima sva ta strka oko NLO-a postala toliko zastarjela da se ni izvješće jednog Pentagona nije više dovoljno da razbije „tapiju“?

Do promjene je zasigurno došlo već u trenutku kad se i drugi zrakoplov zabio u tornjeve blizanaca u New Yorku 2001. godine i kada je postalo jasno da takav napad nije slučajan niti je rezultat velike pogreške pilota. Uvlačeći nas u stanje psihoze, mediji su svakodnevno pisali o novim stvarnim ugrozama i nužnim ratovima – često u formi lažnih vijesti, sve iza leđa onako podmuklo i snishodljivo dovlačeći nove zakone koji su pokrenuli val kontrole tamo gdje kontrole još nije bilo.

U takvom gotovo psihosomatskom vremenu, svijet je brzo zabrazdio u kreiranje novih sukoba u kojima je sve manje mjesta bilo za zdrava, znanstvena promišljanja te se sve više žutilom vrijeđalo i ismijavalo svakoga tko se nije uklapao u narativu. Do tada rastuća zajednica NLO frikova, ali i niz pravih istražitelja koji su svoje živote posvetili traganju za istinom ostavljena je po strani, ismijana i ugurana u oznaku tabloidnog žutila kakvog su imale brojne druge sve bizarnije teorije urote koje su preuzele mjesto dnevnog šokiranja publike.

Dok je moja generacija hitala ostaviti sve moguće podatke na prvim društvenim mrežama, snimke NLO-a gubile su i smislenost i popularnost pa su se sve rjeđe viđale kao teme i na legendarnoj polu-ozbiljnoj Mišakovoj emisiji „Na rubu znanosti“. Jednostavno slike čudnih letećih tanjura na nebu bilo je sada lakše odbaciti kao snimke dronova, laserske igre lokalne klinčadije ili neke nove mobilne aplikacije. Čak i onda kada ništa od navedenog nije odgovaralo snimljenom ta je tema beskompromisno ugurana u prašne kutije starih cipela.

Nije me stoga začudila toliko malaksala reakcija nepovjerljive publike, koja je onako vješto istreniranim skrolanjem na sekundu bacila pogled na naslov „Pentagon je potvrdio postojanje NLO-a“, koliko me šokirala moja osobna letargija koju ni ova vijest nije uspjela probuditi.

Bit će nekih koji će relativizirati ovakvu vijest, stavljati je u nekakve kontekste neodređenosti, no zamislimo li za trenutak da bi jedna potvrđena snimka mogla biti dokaz postojanja izvanzemaljske civilizacije, rješavajući problematiku fermijev-paradoksalne kompleksnosti, ne bi li to isto moralo rezultirati većim ulaganjima u razvijanje astronautike, snažnijim traganjem za sličnim egzoplanetima poput naše Zemlje i općenito ukidanju medijske narative koja nam sada svijet prikazuje kao asilijum na izdisaju gdje će buduće generacije raditi više za manje novaca i gdje će priroda biti posve uništena – sve što nam dodatno ukida zanos optimizma s kojim se rađamo.

U svijetu takvog otkrivenja i kultura bi opet postala jasna, identifikacijska oznaka jedne civilizacije koju šaljemo u svemir (u vječnost), a naš smisao bi se snažno preoblikovao donoseći osjećaj uzbuđenja i zajedništva u kreaciji i apsolutnoj potrebi da se razvijemo.

U vremenu sljedeće velike dekade kada se šire novi virusi s istim zasužnjenim medijima koji su uspjeli stvoriti potpuno nepovjerenje i dalje nažalost nema tragova tom uzbuđenju otkrivanja koje je nosilo odrastanje u 80-tima i 90-tima. Možda smo to uzbuđenje, friški okus tajnovitosti u zraku i beskrajnih mogućnosti pred nama, izgubili po ovom trnovitom putu kojim se spuštamo niz piramidu. No, za sve one koji to zatraže uvijek će biti dovoljno neotkrivenih avantura koje treba razotkriti. Neke od njih su na samo kojem kliku miša udaljenosti. Trebamo samo vratiti volju i ponovno osjetiti.

Naposljetku, jednostavna matematička formula koja se često koristi pri određivanju vremena potrebnog da neka civilizacija kolonizira galaksiju govori nam da je za isto potrebno samo 600,000 godina. S obzirom na to da je naša galaksija stara 13,4 milijarde godine ja ću to suziti kako nam razum dopušta. Ili smo jedina misleća civilizacija u onom pregrštu zvjezdanih bljeskova na noćnom nebu u svom postojanju vremena ili su oni već ovdje. A upravo je Pentagon po prvi puta potvrdio ono što svi mi već znamo duboko unutar samih sebe. (Michel Percan).

Komentiraj

Povezane vijesti