KOLUMNA: Kako je mladi kozmonaut Gagarin odveo svijet prema budućnosti

Objavljeno: 16. travnja 2021. u 13:33h

Osim dugoočekivanog proljeća Pula je nedavno dobila i svoju prvu bistu velikog ruskog kozmonauta Jurija Gagarina, zahvaljujući Ruskom veleposlanstvu, Astronomskom udruzi Vidulin, Gradu Puli i Industrijsko- obrtničkoj školi Pula u čijoj je blizini, sasvim prigodno, bista postavljena.


Uz nju izgrađena je i planetarna šetnica sa Sunčanim satom tako da će tamošnji srednjoškolci imati prilike tijekom puš-pauze ili između hvatanja kakva zagonetna pogleda omiljenih cura, ponešto naučiti o velikim ljudima iz naše povijesti. Nisam ljubitelj obljetnica, ovih ili onih, no moram priznati da su one idealne za dobre priče, a ona o prvom letu u svemir koja se dogodila prije 60 godina, jedna je od meni najomiljenijih.

Početak se nazire u jedno sasvim obično lipanjsko jutro 1959. godine u nekadašnjem Sovjetskom Savezu kada već iskusni, zapravo vodeći raketni inženjer Sergej Koroljev, tada iz sigurnosnih razloga zaštite od špijunskih atentata poznat samo po manje-više kodnom imenu Glavni Konstruktor, konačno prelama oko kandidacijskih uvjeta. Moralo je biti riječ o mlađim muškarcima, starosti između 25 i 30 godina, visine do 175cm i težine do 72kg, a zadatak pred njima neće biti nimalo jednostavan – netko će od njih postati prvi čovjek koji će odletjeti u svemir!

Projekt je dobio i svoje službeno ime – Vostok (ruski za Istok) i do kraja rujna iste godine već se pronašlo gotovo 200 kandidata koji su iskazali dovoljno (za razliku od američkih uvjeta ne i previše) avijacijskog iskustva i mladenačke hrabrosti da se prijave za ovu gotovo samoubilačku misiju.

Iako se sigurnosti posvećivala znatna pažnja, nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme američko-sovjetska svemirska utrka bila na svome vrhuncu i kako je prestiž prvog leta u svemir često gurao inventore na maksimalno prilagođavanje i ubrzavanje projekata, ponekad i nauštrb dodatnih provjera. Ti su smjeli kandidati bili oličenje pionirstva, i s razlogom se Sovjetski Savez njima ponosio.

Ubrzo je počeo eliminacijski postupak kandidata s kojima je Koroljev često na dnevnoj bazi komunicirao, te se do kraja 1959. godine sve svelo na 20 mladića koji su se u međuvremenu i poprilično upoznali i sprijateljili. Ako se pitate zašto se izabralo čak 20 kandidata, Sovjeti su željeli pucati na sigurno, ali i uvelike nadvisiti konkurentski program NASA-e čiji su astronomski timovi tada činili sedmoricu kandidata.

Ubrzo, 11. siječnja 1960. sovjetski glavni maršal zrakoplovstva Konstantin Veršinin odobrio je planove za uspostavljanje Centra za obuku kozmonauta u kojoj je novi posao našlo 250 djelatnika kojima je jedini (ali izrazito zahtjevan) posao bio pronaći jednog pravog kandidata. Kako su čak sedmorica od njih izlazila iz onih početnih mjera, naknadno se visina i težina ipak prilagođavala realnosti situacije.

Kao u nekoj astro verziji Hogwartsa, Centar je poslužio i za ubrzano školovanje pa su tako kandidati učili o raketnim svemirskim sustavima, navigaciji, geofizici i naravno astronomiji.
Dakako, središnji je dio programa bila obuka, tada potpuno usprediva iscrpljujućim priprema za Olimpijske Igre, pa su tako kandidati poslani u Institut za istraživanje letenja Gromov (dio današnje zrakoplovne luke Žukovski u Moskvi) i tu se 30. svibnja 1960. napravila konačna selekcija.

Naime, veći dio kandidata pokazao je znatnu ili djelomičnu neučinkovitost u simulatoru, pa je odlučeno da će se sve svesti na samo šest posljednjih kandidata prozvanih Vanguardska šestorka, a oni su redom bili Gagarin, Kartašov, Nikolajev, Popovič, Titov i Varlamov. Svaki od ovih mladića imao je izgledne šanse ući u povijest te postati junak Sovjetskog Saveza, ali i cijelog čovječanstva.

Usputno s ovom selekcijskom obukom, odigravala se i mnogo važnija realizacija projekta svemirske letjelica Vostok (nazvala naravno i po samom projektu). Ona je naime prvotno dizajnirana za dvostruku upotrebu; i kao platforma za kameru (za prvi špijunski satelitski program Sovjetskog Saveza, Zenit ) i kao letjelica s posadom. Ovaj dosjetljivi dodatak programa bio je presudan u dobivanju potpore u diktaturu ogrezle Komunističke partije za program koja je morala naravno cijeli projekt i odobriti i financirati.

Kao u nekom špijunskom krimiću Roberta Ludluma, Sovjeti su sredinom 1960., saznali kako će Amerikanci vjerojatno moći pokrenuti suborbitalni svemirski let s ljudskom posadom već početkom 1961. Inženjer Koroljev to je vidio kao ključan rok koji se pod svaku cijenu morao doseći.

Tog su proljeća dok su naši kandidati proučavali znanstvene dosege astronautike i vrijedno trenirali, sovjetski dizajneri u konstruktorskoj ekipi Koroljeva, ekipi koja je tada bila poznatija kao OKB-1 , dovršili ingeniozan nacrt plana prve svemirske letjelice Vostok, nazvane Vostok 1K koja se bazirala na prenamjeni rakete R-7 Semyorka (hrv. Sedmica). Treba reći i kako se tada za letjelicu koristilo ime Korabl-Sputnik koji joj je nadjenuo sam Koroljev, a u prijevodu jednostavno znači Svemirski brod.

Letjelica se sastojala od modula za spuštanje u obliku sfera (mase 2,46 tona, promjera 2,3 metra), u kojem su bili smješteni kozmonaut , instrumenti i sustav za bijeg, te bikoničnog modula za instrumente (mase 2,27 tona, duljine 2,25 m, širine 2,43 m), koji je sadržavao pogonsko gorivo i sustav motora.

Pri povratku, kozmonaut bi se izbacio iz letjelice na oko 7000 metara i spustio padobranom, dok bi kapsula sletjela odvojeno. Razlog tome bio je taj što je modul za silazak Vostoka izveo izuzetno grubo slijetanje zbog kojeg bi kozmonaut mogao i teže stradati.

Raketa je dakle bila spremna i tu je testiranje već naveliko krenulo, pa je preostalo samo još pronaći pravog kandidata. Zbog prostornih ograničenja kandidati su i prije ljeta premješteni u Zvjezdani grad (Zelenyi) gdje su dvojica kandidata zbog medicinskih razloga morala odstupiti. Varlamov je imao plivačku nesreću udarivši glavom pri ronjenju, dok je Kartašov dobio manja unutarnja krvarenja, te je unatoč velikom pritisku Gagarina s kojim se najviše sprijateljio, morao odustati od svog sna.

Zamijenili su ih Bukovski i Neljubov, te je ta nova šestorka uspješno dovršila padobranski test i popratni oporavak, kao i trodnevne režime u simulatorima. Koroljeva se u međuvremenu posebno dojmio mladi Gagarin koji je prilikom prvo upoznavanja i ulaska u prototip Vostok rakete skinuo cipele odajući time poniznost i poštovanje. U međuvremenu su Sovjeti organizirali i tajno glasanje kandidata koji su trebali napisati ime sljedeće osobe (nakon sebe) za koju smatraju da bi trebala biti kandidat.

Ime Gagarina našlo se u većini ovih provjera te je opći zaključak bio kako je njegova kolegijalnost i usredotočenost na ispitima presudna karakteristika pri odlučivanju.

Konačno, 17. siječnja 1961. obavljeni su završni ispiti u kojima je još jednom Gagarin nadmašio sve ostale kandidate, pa stoga nimalo ne čudi da ga je nadzorna komisija preporučila za prvi let. Ako se nešto neplanski dogodi kao prva zamjena izabran je Titov.

Nakon nekoliko manje uspješnih letova, testni letovi Korabl-Sputnik u svom četvrtom i petom izdanju tijekom ožujka 1961. obavljeni su uspješno (neznani junak ovih letova je pas Černuška i ljudska lutka nazvana Ivan Ivanovič koji je prvi puta nosio i funkcionalno svemirsko odijelo) te više nije bilo mjesta čekanju – brže nego se to moglo i zamisliti određen je prvi let s ljudskom posadom za 12. travnja 1961. godine.

27-godišnji Jurij Gagarin, visok tek 157cm i njegova zamjena, veliki prijatelj i sada smioni kozmonaut Titov noć prije leta pokušali su skratiti slušajući opuštajuću glazbu i prisjećajući se svoga djetinjstva. Bila im je ponuđena tableta za spavanje, no oboje su je odbili i od kombinacije euforije i treme prema kasnijim svjedočenjima nijedan nije zaspao cijele noći (za to nadležni nisu znali).

Prije samog leta Gagarin je novinarima dao i dužu izjavu u kojoj je dao do znanja kako u njemu nije samo ponos već i osjećaj velike sreća. “Što li se može sanjati veće od ovoga dragi prijatelji? U svim vremenima i svim epohama najveća čovjekova radost bilo je sudjelovanje u novim otkrićima. Pitanje je minuta prije početka. Opraštam se od vas, dragi prijatelji, baš kao što ljudi govore jedni drugima kad kreću na dalek put. Jako bih želio zagrliti sve vas – meni poznate i nepoznate ljude, bliske prijatelje i sve strance. Vidimo se uskoro!”

Nakon doručka, pod nevjerojatnim pritiskom na svojim leđima Gagarin ulazi u letjelicu Vostok 1, konačni vrhunac sovjetske astronautike i inženjerstva koja međutim do tada ima tek 50% uspješnih letova iza sebe. Zna to i Koroljev koji preko posebne kamere prati svog prijatelja Gagarina kako sjeda u letjelicu i dijeli njegovu nervozu te prijavljuje bol u prsima. Gagarin radi opuštanja traži da se upali glazba.

Nakon niza provjera, otprilike četrdeset minuta nakon što je Gagarin ušao u letjelicu, otvor je konačno zatvoren. Gagarin međutim, izvješćuje da grotlo nije pravilno zapečaćeno, pa tehničari provode sljedećih gotovo sat vremena uklanjajući sve vijke i ponovno zatvarajući otvor (ovaj dio zna biti i diskutabilan prema različitim očevicima).

Koroljev dobiva tabletu za smirenje, a kontrolna soba mjeri tlak Gagarinu i ustanovljuje začuđujuće dobre rezultate, otprilike 30 minuta prije lansiranja zabilježen mu je puls od 64 otkucaja u minuti. Konačno u 6:07 (UTC) na kozmodromu Bajkonur, Koroljev je glasno povikao: Preliminarna faza ….. srednja ….. glavna ….. uzlet! Želimo vam dobar let. Sve je u redu. Gagarin je na to odgovorio s Poyekhali! (hrv. Idemo!), što će od tada postati središnja sovjetska uzrečica prije polijetanja.

U 6:18 Gagarin je službeno ušao u orbitu i ustvrdio kako sve sasvim dobro radi, “Zemlju vidim u vidikovcu Vzor!”. Vzor je bio uređaj za optičku orijentaciju koji je koristio reflektirajuća ogledala za orijentaciju letjelice pomoću Sunca te se nalazio postavljen na pod kabine. Uz uređaj Vzor, Gagarin je imao još dva prozora, jedan s desne, a drugi s lijeve strane glave, pa danas dok čitamo možemo i maštati o nevjerojatnom osjećaju kojega je ruski junak morao imati dok je po prvi puta u povijesti čovječanstva promatrao Zemlju iz svemira.

Nakon što je letjelica obišla gotovo cijeli planet i sav poznati živi svijet koji na njemu živi, u 7:55 pri slijetanju Gagarin je iskočio padobranom i nakon desetak minuta sigurno prizemljio na Zemlju. Lokalni farmer svjedočio je čudnom biću u narančastom odijelu koje im je izlazio ususret. Prestrašen, sa svojom unukom Ritom, kasnije će godinama prepričavati kako mu se Gagarin skinuvši kacigu obratio riječima: Ne bojte se, ja sam sovjetski građanin poput vas. Upravo sam sišao iz svemira i moram hitno pronaći telefon da nazovem Moskvu!

Sve je ostalo kako kažu povijest, a na nama je da sljedećim generacijama željnih velikih priča, možda i na ponekim obiteljskim večerama, govorimo o hrabrim kozmonautima koji su ne mareći za vlastitu sigurnost sanjali snove i odveli ljudsku vrstu tamo gdje nikada nije bila. (MICHEL PERCAN).

Komentiraj

Povezane vijesti